OBAVEZNO PROČITAJTE OVO: Čudesna iscjeljenja koja su se dogodila pred moštima Svetog Vasilija

Sva čuda koja se događaju u Ostrogu monasi pomno bilježe kao svjedočanstvo mnogih blagodati Svetog Vasilija. Samo u posljednje vrijeme snimljeno ih je preko stotinu, a neke su i objavljene.

Evo nekih od tih čuda:

Teško se razbolio jedan zanatlija iz okoline Nikšića. Prilikom pregleda, ljekari su ustanovili da je paraliza u punoj fazi. Nije bilo lijeka za to. Čovjek je bio sav sklupčan.

Rodbina mu je savjetovala da ode u Ostrog Sv. Vasilija, ali je on odmah odbio, jer je bio ateista, nevjernik. Nakon nekog vremena javio mu se u snu sveti Vasilije i pozvao ga da dođe u Ostrog i on će ga izliječiti. Posle dugog razmišljanja, ovaj čovek se konačno odlučio i pristao da bude odveden u manastir.

Stigavši ​​u manastir, ispovedio se i prenoćio pod Svetiteljevim kivotom, gde su mu pročitane molitve. Nakon kratkog vremena potpuno se oporavio, pa je iz zahvalnosti svetom Vasiliju svom najstarijem sinu dao ime Vasilije.

U septembru 1956. došao je pokloniti sv. Vasilije Drago Džabarkapa iz sela Vrulje, kod Pljevalja, i rekao:

„Prije dvije godine mi je bilo jako loše u stomaku. Razgovarao sam sa ljekarima u Pljevljima, Prijepolju i Sarajevu. Doktori su bili u nedoumici oko moje bolesti. Na kraju su otkrili da u sredini ima čir na želucu. Uostalom, doktori su mi predložili da dođem u bolnicu i ostanem tamo 20 dana, a onda će me, uz pismenu saglasnost mojih i roditelja, operisati. I pored jakih bolova koji su svakim satom postajali sve nepodnošljiviji, nisam pristala na operaciju.

Otišao sam kući. Čim sam došao kući, legao sam u krevet iz kojeg nisam mogao nigdje da se pomaknem. Iste godine, u martu mjesecu, dok sam bio u bolesničkom krevetu, usnio sam neobičan san. Naime, sanjam da putujem putem, meni potpuno nepoznatog. Zbog nepoznatosti puta obuzeo me veliki strah, koji se udvostručio kada sam skrenuo s tog puta prema maloj pećini koja je bila ispunjena mrakom.

Odjednom se u njemu pojavio (meni nepoznat) čovjek i upitao me: Zašto plačeš? Rekao sam mu da se bojim, jer nemam nikoga sa sobom. Onda mi je rekao da idem s njim. I ja ću ići. Putujući s njim, došao sam do malih vrata, koja su bila zatvorena. Nepoznati muškarac ih je otvorio i oboje smo ušli unutra. Soba je bila prelijepa i vrlo svijetla, iako nigdje nisam vidio lampu. Onda mi je rekao: “Ovdje ćeš prenoćiti.” Ovo je dom Svetog Vasilija.” Nakon ovih riječi, probudio sam se iz sna, duboko potresen onim što sam sanjao.

Za san sam odmah ispričala roditeljima, koji su se složili da odmah idem u Ostrog. Tako ja i moja majka, iako teško bolesni i iscrpljeni, prvi put krećemo u Ostrog. U Ostrogu sam dvije noći prenoćio kod sveca čitajući dnevne molitve. Odmah mi je bolje i nakon dva dana sam skoro potpuno zdrav, idem kući veseo i zdrav. A radost mojih roditelja bila je bezgranična.

Iz zahvalnosti svetom ocu Vasiliju za isceljenje, i ove godine sam došao sa stricem Dašom Cmiljanić i majkom Miljom. Uvek se molim Bogu i Svetom Vasiliju da me i dalje čuvaju mene, mene i sve što imam od svakog napada.”

U avgustu 1957. godine doveli su u Gornji manastir jednu teško bolesnu nevestu, koja je dugo bila bolesna, po imenu Lena Junčaj, iz sela Drume (Tuzi). Doveli su je suprug Leka i zet Nu.

Bila je toliko bolesna da su je muž i djever teškom mukom i mukom prevezli od željezničke stanice Ostrog do manastira. Po dolasku u Gornji manastir odmah su ušli u crkvu i započeli život Svetog Vasilija. Tražili su da se bolesnima pročita molitva za ozdravljenje, što je odmah uslišeno. Nakon pročitane molitve zamolili su da njihov bolesnik ostane još malo i odmori se na svetom kivotu. I to im je bilo dozvoljeno. Bolesnik je zaspao u svetom životu i spavao skoro dva sata.

Onda su je probudili i otišli svojoj kući. Pacijent se očito osjećao bolje. Po dolasku kući, pacijent je iznenada počeo da osjeća povratak zdravlja i ubrzo se potpuno oporavio. Nakon nekoliko dana stiglo je pismo njenog zeta, koji je bio pismeniji od muža pacijentice, u kojem Nua javlja da se njegova snaha potpuno oporavila. Vera J, mlada djevojka iz okoline Bara, po zanimanju službenica, iznenada se 1950. godine razboljela od teškog nervnog poremećaja i kao takva nije mogla da radi bilo kakav posao.

Zabrinuti roditelji svuda su je vodili po lekarima i tražili pomoć od najboljih specijalista-neurologa na klinikama u Beogradu i Zagrebu, ali, nažalost, bezuspešno. Njeno zdravstveno stanje se iz dana u dan ubrzano pogoršavalo. Kada je već bila izgubljena svaka nada da će se djevojčica oporaviti, majka je odlučila da je odvede u Ostrog, krijući se od komšija, i tamo potraži lijek.

Na put je krenula početkom zime iste godine. Teškom mukom krenuli su iz Donjeg u Gornji manastir. Djevojčicu je uhvatila nekažnjivost i grčevito se trzala, s namjerom da se vrati. Uz velike napore doveli su je u Gornji manastir, gde joj je čuvar života pročitao molitvu namenjenu ozdravljenju ovakvih bolesnika. Tu noć su prenoćili u Gornjem manastiru. Sutradan se djevojčica probudila potpuno zdrava, na veliko iznenađenje i radost majke i svih prisutnih. Vratila se vesela i lagana u svoj dom i za nekoliko dana nastavila sa svojim nekadašnjim službenim poslom.

Radomir Pantović iz sela Gradac, 13. jula 1961. godine, u Gornjem manastiru, ovako je ispričao svoj slučaj.

„Godine 1929. bio sam teško bolestan. Zbog te bolesti sam izgubio i moć govora. Svi napori da izliječim i povratim svoj govor bili su uzaludni. Tada je moj otac odlučio da me odvede u Ostrog. Uz veliki trud mog oca i uz moje nevolje, stigli smo u Gornji manastir, gde smo pristupili Svetitelju. Tamo je monah pročitao molitvu za mene. Poslije molitve ostao sam malo spavati u crkvi. Legao sam i zaspao. Kada sam se probudio, bio sam potpuno zdrav.

Nisam osjećao bol i, na moju veliku radost, mogao sam govoriti. Monah i moj otac, i ostali prisutni, bili su nemalo iznenađeni. Nakon toga smo se svi zahvalili Bogu i Svetom Vasiliju koji mi je dao iscjeljenje. Sa ocem sam se kući vratio zdrav i zdrav. Sljedeće godine sam došao da se zahvalim Svecu, što radim i sada, nakon deset godina, i činit ću dok sam živ i u mogućnosti. Doći ću u Ostrog, da se poklonim i zahvalim velikom čudotvorcu Svetom Vasiliju”.

U ljetnim mjesecima mnogi pobožni ljudi dolaze u manastir Ostrog da se poklone Svetom Vasiliju. A 4. avgusta 1961. godine došao je na bogosluženje i Slavko Jovanović iz Sarajeva i ispričao istinitu priču o ozdravljenju svog brata:

“Moj brat je, kaže Slavko, po imenu Radivoje, bio teško psihički bolestan. Bio je stvarno i formalno lud. Razboleo se negde 1948. U sarajevskoj bolnici proveo je oko 5-6 mjeseci, ali bez poboljšanja i nade za oporavak. Moji roditelji odluče da ga izvedu iz bolnice i dovedu ovdje u Ostrog, u Svetog Vasilija.

Iako se tamošnjim ljekarima to nije svidjelo, ipak su ga otpustili. Možda im je bilo i drago što će se i za kratko vrijeme riješiti teškog bolesnika. Roditelji su mog bolesnog brata odveli u Ostrog, vjerujući da će tamo naći ozdravljenje. Kada su ga doveli ovamo u Gornji manastir, na kraju života Svetog Vasilija, pročitano mu je ulje, nakon čega je odmah ozdravio. Skinuli su konopce iz njegovih ruku i sutradan su se vratili kući radosni, zahvaljujući svetom Vasiliju što mu je dao zdravlje i ozdravljenje.

Kada su stigli kući, u naše mjesto Zubač (kod Sarajeva), svi mještani i rodbina bili su prilično iznenađeni vidjevši Radivoja zdravog i pri svijesti. Radivoje se kasnije oženio i sada ima svoju porodicu. Sada radi kao stolar. Neprestano slavite i hvalite Boga i Utješitelja Njegovog, Svetog Vasilija Ostroškog.” Tako je, i sada zadivljen tim čudnim Božjim radom, završio svoju priču Slavko Jovanović.

Mnogi poklonici koji nisu u mogućnosti da svoje bolesnike uvedu u život sveca, donesu svoju odjeću i ostave je pod životom sveca, da tu ostanu barem jednu noć. Osim odjeće, donose i hranu, najčešće šećer, i djeluju na isti način. Tom prilikom, čuvar života čita molitvu nad predmetima. Kada se vraćaju, nose sa sobom osvećene stvari i nose ih bolesnicima, vjerujući da će im Sveti Vasilije i na taj način pomoći. I zaista pomaže, kao što će se vidjeti iz sljedećeg slučaja.

Dana 15. avgusta 1962. godine u Gornjem manastiru Božidar Šijaković i njegova supruga Slavka ispričali su sljedeće:

“Naš sin Vidomir je bio teško bolestan od neke bolesti glave, od koje je užasno patio pune dvije godine. Za to vrijeme tražili smo lijekove od mnogih ljekara i obišli mnoge bolnice.

Doktori su mu davali razne lijekove i injekcije, ali sve je bilo beskorisno. Glavobolja nije nestala. Pretprošle godine je majka moje supruge Ilinka Novaković otišla u Ostrog da se pokloni i pomoli Svetom Vasiliju. Tom prilikom dali smo joj kilogram šećera na kockice da stavi pod ćivot Svetog Vasilija i da na njemu pročita molitvu za zdravlje Vidomirova, što je i učinila.

Kada se vratila kući, donela nam je pomenuti šećer. Taj smo šećer nekoliko dana davali Vidomiru, vjerujući da će mu, kao osvećena stvar u Ostrogu, pomoći. Ne znamo kako i na koji način, ali znamo: kada je pojeo taj šećer, potpuno je ozdravio i od tada do danas glava ga nikada više nije boljela. Došli smo da zahvalimo Bogu i Svetom Vasiliju što su ozdravili našeg sina”.

U julu 1964. vikarni episkop Varnava pristupio je moštima Svetog Vasilija. Nakon što se poklonio svecu, ispričao nam je slučaj njegovog iscjeljenja ostroškom vodom. Kada je ispričao ovaj istiniti događaj, molili smo ga da nam pismeno iznese svoj slučaj iscjeljenja. To je on uradio. Evo pisma.

„Išao sam u četvrti razred srednje škole. Bilo je to u zimu 1929. U Sarajevu je bila epidemija šarlaha. A bilo je to par dana prije sv. Oče Nikola, naša slava Hristova. Kuća je bila užurbana pripremama za slavu. Majka je mesila posne kolače i spremala bakalar. Naša kuća je slijedila sveta pravila i zakone i moj otac je bio spreman da ne slavi, već da tuguje na Sv. Nikolaj. A onda je grom udario iz vedra neba. Tog dana sam se jedva vratio iz škole. Odmah sam otišla u krevet. Ali već sledećeg jutra hitna pomoć me odvezla u bolnicu.

Šarlah. Kuća je odjednom promenila ceo izgled, došli su ljudi iz gradskog fizičara i na vrata stavili cedulju sa natpisom: “Zarazna bolest”. Na plakatu je bila naslikana glava mrtvaca, u znak smrtne opasnosti za posetioce.Sveti otac Nikola je te godine tužan došao u našu kuću. Kuća je bila zaključana. Jedina briga porodice bilo je moje zdravlje, moj život. Bio sam najteže bolesnik na cijelom infektivnom odjeljenju. Već su me morali vezati. Po vrućini i ludilu htio sam skočiti kroz prozor.

Kada se doktorima učinilo da je sve gotovo i izgubljeno, dozvolili su mojoj majci da dođe i bude sa mnom u posljednjim satima mog zemaljskog života. Kada je došla moja majka, nisam je prepoznao. Već sam dobio injekciju kamfora. Poslednja pomoć. A onda, kada su sestre i bolničari otišli, kada je moja majka ostala sama sa mnom, izvadila je flašicu iz torbice. U njemu je bila sveta voda ostroška.

Duboko, usrdno i dirljivo, kako samo majka umije, molila se moja draga majka Bogu i Presvetoj Bogorodici i svetom Čudotvorcu Ostroškom. Nisam mogao sam da ustanem. Majka me tri puta pila svetom vodicom, darom Svetog Vasilija Ostroškog. Otvorio sam oči. Prepoznao sam svog dragog roditelja i molitelja, svoj plačni molitvenik. Pomogla mi je da ustanem i prekrstim se; zajedno sa njom sam čitao Oče naš i utonuo u sladak okrepljujući san, koji mi je do danas doneo zdravlje i život. Tako je sveti Čudotvorac Vasilije Ostroški učinio ono što nije mogla ni medicina.”

Izvor: Manastir Ostrog